Pokraj velike, mirisne šume smjestilo se malo selo. U njemu su živjeli vrijedni ljudi. Sve što su imali stvorili su vlastitim rukama. Kućice od opeke koju su sami pekli od gline, krovovi od sušene slame-gusto poslagane, ograde za stoku od prepletenih grana iz šume. U vrtu i polju raslo je sve što im je trebalo za jelo, povrće i voće. Uzgajali su stoku i perad. S poštovanjem su se odnosili prema prirodi i tako su učili i svoju djecu.
Govorili su im:
-Djeco, trebate se s poštovanjem odnositi prema svakom obliku života. Cvijeće nam donosi ljepotu boja , mirisa, a pčele od njegovog peluda rade med koji vi tako volite jesti. Ne treba ga trgati pa zatim baciti, a ako ga već uberete stavite ga u vazu s vodom da poživi još malo. Životinje nemojte loviti, one vole slobodu i širinu livada,prostranstvo neba. Leptiri su ukrasi livada. Svaki cvijet, životinja, drvo, biljka ima svoju ulogu u našim životima,hrane nas, oblače, čuvaju od nevremena, lijeće nas.
Duboko u šumi, u maloj drvenoj kolibi, kraj bistroga potoka u kojem su se kupale vesele ribice, mali rakovi, sitne školjkice, živio je vilenjak- čuvar šume i svih njezinih stanovnika. Slušao je vilenjak, kad je neopazice prolazio pokraj sela, kako roditelji uče svoje mališane i zadovoljno kimao svojom sijedom glavom, na kojoj se njihao vilenjački šešir. Dobro ih uče...-šaptao je zadovoljno, smiješeći se...
Djeca su slušala i obečavala i sebi i roditeljima da će se tako ponašati. Neka su čula srcem, pa su doista tako i živjela, a neka samo ušima i radili su upravo ono što su roditelji rekli da ne bi trebali. Namjerno su gazili cvijeće i ljekovito bilje, lovili leptire i trgali im krila, tukli šibama životinje, bubamare zatvarali u flaše...Gledao je sve to vilenjak i bivao sve ljući. Razmišljao je da ih sve pohvata i zauvijek ostavi da lutaju šumom, da nikad više ne vide roditelje...Smišljao je smišljao i na kraju smislio. Pretvorit će ih u bilje i životinje, da vide kako je to...I doista, kada su se jednog dana djeca u šumi tako ponašala, uzeo je svoj čarobni štapić i pretvorio ih u -
... ljubičicu, božičnu zvijezdu, visibabu, patuljka, suncokret, bubamaru, ružicu, leptirića, narcisu. Djeca su iznenađeno gledala jedna drugo, a vilenjak im je rekao:
- Sada imate priliku vidjeti kako izgleda život malenih i nemočnih. Vjerujem da ćete nešto i naučiti, da ćete ubuduće paziti na prirodu i životinje, kao i jedno na drugo, pomagati slabijima od sebe i poštivati svoj život.
Okrenuo se i otišao, a oni su gledali odjednom sasvim drugačiji svijet oko sebe...
ONI SU BILI TAKO MALENI, A SVE OKO NJIH TAKO VELIKO I NEPOZNATO.
U njihovim očima, drveće su bili divovi, ptice strašna čudovišta, potočić veliki ocean...Osjećali su se bespomoćno, prestrašeno...Sakrili su se pod panj, drhtureči od straha...
-Nisam ni slutio da smo činili tako ružne stvari.-rekao je najstariji. Tek sad kad sam ovako mali i nemoćan, mogu razumjeti kako su se osjećala manja djeca prema kojoj sam bio grub...A tek koliko smo nepotrebne štete napravili biljkama i životinjama...Stvarno mi je žao. A vama?
Pogledao je svoje prijatelje, a svi su potvrdno kimali glavama, sa suzama u očima...
-Nećemo to više nikada raditi! Samo da se vratimo kući. Kako ćemo OVAKVI ?
Ćula je to i dobra vila koja je skupljala kapljce rose. Došla je do njih i rekla im:
-Shvatili ste pouku, i vjerujem vam da ćete od sad paziti na biljke, životinje, ali i na slabije od sebe. Izađite...
Izašli su ispod panja, a dobra vila uzela je svoj čarobni štapić i pretvorila ih opet u djecu...Zahvalili su joj, a ona im je rekla:
- Požurite sada kući, a ja ću reči mome prijatelju vilenjaku da ćete od sada biti drugačiji mali ljudi...
Tu sam priču ispričala malenima na otvorenju izložbe u KGZ- na Starčevićevom trgu. Priča je bila gotova, meni grlo suho. Djeca su ipak najstroža publika...Tišina...Gledala sam djecu...A onda odjedanput pljesak i vika-Još jedanput, još jedanput!!!
Najljepša kritika...
