I nema više Ane...Nisam odmah mogla pisati , jer su mi sjećanja na dragu mi prijateljicu bez koje sam ostala prije dvije godine još prebolna, a druga se bori s rakom dojke već treču godinu. O raku sve najgore, ali o ljudima oboljelima od raka svakome za sebe.

Da li smo toliko hrabri kao Ana, da pokažemo glavu s ponešto kose, uništene od kemoterapije, a na usta nabacimo divan osmijeh koji ne sluti na skoru smrt i predaju i da potičemo na život? Taj osmijeh neću nikada zaboraviti... Samo  poneki, drugačiji, hrabri ljudi u stanju su to učiniti i probuditi u nama razmišljanje o dragocjenostima života, trenutaka,prolaznosti, usuditi se biti malo svjetlo u ovom tako teškom životu...I sad upravo čujem na radiju da se osniva zaklada Ana Rukavina- Želim život...Eto Ana, bila si malo svjetlo, upalila vatru, i ostavila duboki trag iza sebe...Kako je dobro da si se rodila...

 A kako mi koristimo NAŠE trenutke? Koliko smo spremni davati sebe u sakodnevnom životu, u svakome trenutku kojeg živimo... 

Pogledajmo malo oko sebe...Rijetko koji osmijeh, topla riječ...Kao da se bojimo dobrote, ljubaznosti, srdačnosti i same ljubavi.

Malo, malo dobim po prstima zato što ljude volim grliti, gledati u oči, pomaziti nepoznatu djecu, obrisati poneku suzu, zato što volim činiti lijepe stvari. Za ona drugačija ponašanja jednostavno ne želim znati, ni imati vremena, pa dobila sve packe ovoga svijeta!!!

Da, čak sam i svojoj djeci ponekad čudna.

Bila sam sa sinom u velikom centru.  Umorni, sjeli smo na kratak odmor. Stol nedaleko nas, a za njim sjede dvije mlade mame, beba u kolicima i malac od oko tri godine. Mame se zapričale, beba spava, a malcu dosadno. Sve češće pogledava u nedaleka kolica koja izgledaju kao auto. Mic po mic, pa sve bliže našemu stolu. Smiješimo se jedno drugome , ja mu mahnem, i on meni. Mama nas gleda. Dođe do mame, moli ju da ga provoza u onim kolicima. Ma i ja bih se u njima vozila, samo da stanem u njih...Mama ne pristaje, on tužno gleda u kolica i igra svoju igru. Malo se zatrči, stane , pa se vrati do mame. Pa sve dalje i dalje dok nije došao i do kolica. Primio se za volan, gleda nas sav sretan, ali ga mama zove da se vrati. Vidi moj sin kud to vodi,  kaže mi da se ne miješam, ali ja ko ja ne mogu...Dijete se vraća tužno, ustašca se objesila, već i suza u oku. Ide s noge na nogu. Okrenem se prema mami i kažem

-Kako se rastužio. Znate, mislim da iako ne idete u kupovinu smijete malenoga malo provozati. To jako želi, učinite ga sretnim.

Gleda me, a ja se smiješim i njoj i malenomu koji samo čeka da mama pristane. Sin me namrgođeno gleda, i znam da se ljuti...

Mama mi se osmjehne, ustane od stola, uzme malenoga za ruku, i ode do kolica. A maleni se smije od sreče, sjeda, zagrli volan i čeka. Mama gura kolica gore- dolje, malac vrti volan i trubi, ja mu mašem i on meni. Nakon nekog vremena, mama staje i kaže da sada idu kući. Malac izazi iz autića bez protesta. Mama i on  veselo mi mašu sve do izlaska iz dućana.

Okrečem se svome sinu i kažem

-Eto vidiš sine, nije boljelo učiniti malu sreću za dijete. Mami je trebalo malo ohrabrenja, da dijete učini sretnim. Zamisli , to veselje nije ništa koštalo osim mamine dobre volje, a nju je samo trebalo malo potaknuti. I sada ide malac sretan kući i imat će o ćemu pričati. Uči od mame sine, ne boj se biti mala iglica, malo svjetlo kroz život. Budi hrabar i ponekad drugačiji.

Šutio je, a ja nisam inzistirala na razgovoru...Jednom , kad bude tata možda se sjeti mame...

To za mene znači biti malo svjetlo kroz život ... Ne bojte se biti svjetlo u ovome svijetu...Budi hrabra, odvažna osoba...

Kako ubiti vrijeme?-kada sam prvi puta čula tu izjavu na tv-u nisam mogla vjerovati da je to netko uopče mogao smisliti. Zar netko ima toliko viška vremena da ga ne zna potrošiti?  Ubiti!!! Meni je svaki dan prekratak, jer ne mogu stiči sve što bih htjela...Da mi daju tog svog viška vremena ne znam da li bi mi i to bilo dosta. Kako se ljudi bez poštovanja odnose prema svome vremenu. I kada netko opet pomisli to reči neka se sjeti Ane i na vrijeme koje ona nije imala , ali je i u smrtnome času učinila da njezino vrijeme na ovome svijetu nije potrošeno uzalud, da je iza nje ostao njezin trag. Ana je otišla u vječnost , a iza nje je ostalo i trajat će malo svjetlo...