Jutro je . Upravo sam stigla u Zagreb auto-stopom i izlazim u Dugavama.Zahvalila sam vozaču., zatvorila vrata, napravila nekoliko koraka, osjetila onaj dobro poznati bol u donjem dijelu leđa. O, ne! Zar opet, pa još i na cesti. Jedva sam došla do autobusa za Črnomerec, jedva se popela, primila čvrsto za štangu, poželjela da izdržim do mamine stanice... Ali nije išlo…Bol je bila sve gora .Na stanici prije rotora vidjela sam klupe, sišla polako s busa ,hodala ko mala sirena, ne znam kako sam uspjela leći na klupu. Gledala sam u prekrasno plavo nebo, po kojem ju tu i tamo plovio poneki bijeli razbarušeni oblačić... Kako me boli... Zatvorim oči, prikažem bol za moga vozača-bio je to onaj iz priče o slučajnim susretima-za njegovu obitelj. Pogledam oko sebe i vidim da me ljudi sa tramvajske stanice gledaju. Samo da ne pozovu hitnu,u bolnicu se ne dam, jer su me već i tako odredili za operaciju, a to ne želim. Nitko nije došao i pitao me , što mi je i da li mi treba pomoč. Samo da su mi ponudili vode, da popijem tabletu... Ali ništa...PUNO LJUDI, ALI NIGDJE ČOVJEKA. Za kratko vrijeme zaustavlja se hitna. Izlaze lječnica i bolničar, prolaze pokraj mene, ulaze u pothodnik. Polako sjedam. Izlaze van, lječnica govori- Nikoga nema. Lažna dojava.

Ja šutim. Oni odlaze, polako se opet spuštam na klupu. Sad su neki drugi ljudi na stanici, gledaju me i ja njih. Zatvaram oči, molim se, čekam da bol popusti... Nakon nekog vremena osjećam se bolje, ustajem, ulazim u bus, odlazim k mami na obloge od jabučnog octa, a kasnije kod mog kiropraktičara... I opet hodam..

 

  

 

 

 NIKADA u životu nisam prošla pokraj nekoga, a da nisam pitala da li mu mogu pomoći...Iz takvog poznanstva-imala sam 17 godina kada sam trudnicu odvela kući, bilo joj je zlo u tramvaju - imam i kumće, Kristinu.

Tog događaja sam se sjetila, prije par dana. Išla sam biciklom u Dugave, i na jedno drvo vidim naslonjenu ženu. Ja ko ja, nisam mogla samo proči. Zakočim, siđem s bicikla, i pitam

 

 -Sigurno Vam nije dobro, kad ste tako zagrlili stablo? - smiješim se, ona me pogleda izgubljenim pogledom, a zatim joj zaigra smiješak na usnama.

-Sad idem od doktora, imala sam holter 24 sata, odjednom mi sada nije dobro. Srce mi lupa...

 

 

Ne mogu s njom kad imam bicikl, ali vidim iz daleka kako nam dolazi u susret muškarac.

 

 

-Bilo bi najbolje da se vratite kod doktorice, da Vas sada pregleda kada Vam nije dobro, zamolit ću ovoga gospodina da Vam pomogne do Doma zdravlja.

 

Ona se nećka, neugodno joj je, ali konaćno pristaje.

 

-Dobar dan, gospodine. Da li možda idete u smjeru Doma zdravlja? Gospođi je pozlilo, pa bih Vas molila da ju primite pod ruku i odvedete do doktora, ako Vam nije teško

A kako bi me uopče mogao odbiti!!! Moja samouvjerenost me ponekad dovodi do ludila.!!! Ali, to sam ja. Naravno da ju je uzeo pod ruku, i oni su otišli svojim, a ja svojim putem...Kako je dobro činiti dobro, I NE ZABORAVITI BITI  ČOVJEK

 

  

 

 Mene to čini sretnom, i mislim da mi uvijek malo narastu ona duhovna krila...