Gledam se, gledam i imam što i vidjeti...Tu nasred čela jedna-zabrinuša, oko očiju smjehuljice, ali i plačljivice, oko usana tugaljivice, na bradi  durilica...Vidiš, vidiš kolko ih imam!!! Kako to da ih prije nisam primjetila? Mora da sam imala previše posla...Da mi nisu bore toliko izreklamirali, ja se ne bih ni sjetila pogledati...A onda su moje misli otišle drugim putem...Kad su se sve te bore i borice došetale potajno na moje lice? Mora da su se pripremale još od djetinjstva, jer kako ne biti žalosna- čuvala sam brata, a on je pao naveliku staklenu vazu  i porezao glavu, rekla sam mu da ne ide na prozor, on je i opao van na dvorište, usred noći sam se probudila i vrištala koliko me uho strašno boljelo, sreća kad mi se ispunila koja želja, brige zbog djece, ne spavam dok ne čujem da otključavaju vrata stana, strah da li će muževa operacija dobro proći, teška trudnoća i porodi, moja nepokretnost i strah da li ću ikad više hodat... i još toliko toga u 47 godina...

Imam bore,nemreš vjerovat!!!

 I baš ih sve od reda volim i poštujem, jer sam s njima došla do ovih godina...Kome se ne sviđaju, nek ih i ne gledaju...Danas se priprema sigurno još jedna smjehuljica, jer sam baš dobre volje...

Da i otkud ono- sijedi muškarci su šarmantni, a žene stare?  

Ma sve vas volim sa svim svojim borama...