Parni valjak i ja -savršena kombinacija već neko vrijeme, a pogađaju me riječi točno posred srca...Zar su me poznali kada su pisali pjesme?  

...I u tome poslu brzo mi prolaze dani pored svih drugih obaveza- ne sviđa mi se riječ  obveza...Sama se sebi uvijek iznova čudim kako toliko toga mogu naspremati kroz pola godine, i sve sa mišlju da će mi to jednom SVAKAKO trebati.

 A onda mi dođe, pa pootvaram sve kutije i kutijice, koverte i ladice, sve  složim u hrpice na podu, isključim telefon i počinjem ...A to volim...Za kraj ostavljam moje papiriće. Čitam ih, a ima ih...sa započetim pričama, pjesmama i naravno da ih ne mogu baciti, pa oni su dio mene koji sam već zaboravila... Slažem ih, ravnam i spremam u kovertu, jer ću ih sigurno trebati...I već plovim njihovim nastavcima i brzo uzimam nove papiriće da zapišem misli...Hrpice stoje na podu i shvaćam da za njih sada nemam vremena, moram pisati... A i onaj mali anđeo na stolu zove da mu napravim krila...Sve pokupim, složim u vrečice, pa u moju čarobnu škrinju, jer će mi trebati neki drugi puta, a možda ih i konačno bacim ...Tko zna... Ma sigurno će mi opet trebati...