Puno puta u životu  čula sam ljude kako kažu-slučajno smo se sreli...Za mene slučajnost ne postoji. Svaki susret je za mene određen, važan. Upravo u tome trenutku i na tome mjestu susreta ta osoba mi je darovana- da bih nešto naučila, saznala, da bih ja njoj ili ona meni pomogla. Neka za radost- da bih se nasmiješila i taj osmijeh i radost prenjela drugima, neka za žalost - da bih izvukla pouku i tu žalost nikad nikome učinila .

Živjela sam u jednom malom gradu, 40 km od Zagreba i silom neprilika postala u 41 godini autostoper. Nikada nisam požalila, jer sam kroz to vrijeme upoznala predivne ljude, a stopiranje sam prihvatila kao nešto normalno, jedino prihvatljivo u tome trenutku. A toliko sudbina i priča...

Stojim na pločniku pokraj glavne ceste, molim po tiho za vozača koji će me povesti,za auto u kojem ću se voziti, za sve koje ćemo putem sresti. Bojim se voziti autom, i to jako.Polako dižem ruku, ispravljam palac i za kratko vrijeme zaustavlja se mladi vozač.

-Ja idem za Zagreb, a Vi?

-I ja !- kažem sva sretna, jer sam nekada znala putovati i sa tri auta da bih stigla.

Ušla sam, pružili si ruke, upoznali. Malo po malo pričali smo o svemu i svačemu, pa tako stigli i do obitelji.Ima ženu i maloga sina, kuću i imanje na selu. Žena više ne želi tu živjeti, gradsko je dijete, iznajmila je stan u Zagrebu, i pred njim stoji odluka što će-grad ili selo.Teška odluka, ne želi izgubiti obitelj, voli nju i dijete.Ovdje dom i imanje, a tamo podstanarstvo. Njemu suza u oku, a meni teško...Ispričala sam mu nekoliko priča iz života,kako bih ja postupila, ali odluku što i kako mora donjeti sam.Brzo smo stigli i poželjela sam  da mu se ispuni iskrena želja srca.

Prošle su dvije godine. Eto mene opet na cesti.Stojim, molim, nisam još ni ruku podigla kad se zaustavlja auto.Nasmiješeni mladić mi otvara vrata,ulazim,pozdravljam.

-Ja idem za- a on me prekine..

-Znam, Zagreb. Nije ovo prvi puta da Vas vozim.

Gledam ga iznenađeno, a on se nasmije i ispriča prvo našu ,a onda svoju priču.

-Da, zajedno smo.Sretni. Poslušao sam Vas.Vjerujte, nikada Vas neću zaboraviti.

Nastavili smo pričati i put je brzo završio.Na rastanku mi je čvrsto stisnuo ruku,a ja sam bila tako sretna...Jedno dijete ima roditelje...

Kako je dobro što smo se "slučajno" sreli