Kako je lijepo!

 Jurim na biciklu, a onda usporim...Kotači prelaze preko otpalog lišća, koje je završilo život. Mrvi se, stenje, a grane obećavaju proljetno uskrsnuće...Treba dočekati proljeće!!! Da, proljetno sam dijete, i sve u meni čezne za buđenjem...

A opet...

 Kad razmišljam o zimi, ona je za mene odmor, sama se obnavljam.

 Kako je dobro da imamo godišnja doba, izmjenjivanje, iščekivanje, stalne promjene.