2009

Bilo je to otprilike prije 11 godina. Sin je došao na slobodne dane iz vojske, objavio da se zaljubio i da bi nam predstavio ljubav svoga života.

-Dobro, sine. Proslavimo zajedno Novu godinu.

Nedugo nakon toga, evo njih za slobodan vikend. Sada smo se već i bolje upoznale, i ja joj ispričam kako sam se, čim su dečki došli u pubertet, molila za njihove žene - ne trebaju biti lijepe, bogate ni školovane, samo želim da mi vole sinove, poštuju brak i najviše od svega da mi rode unučad.

Djeca su ljubav moga života

Bila sam zahvalna na zdravim i dobrim sinovima, ali najveća, a najtiša molitva moga srca bila je da imam kćer, a ako ne kćer onda unućicu.

Oni su se pogledali, zatim je sin rekao:

-Mama, daj se sjedni. Imamo ti nešto za reči.

Čim ti to tako kažu, znaš da se sprema nešto veliko.

-Postat ćeš baka. Čekamo bebu.

Srce mi lupalo ko ludo, želja mi se ostvarila. Izljubila sam ih i rekla, sad hrabro naprijed. Sve ćemo nekako.

Prošlo je otprilike mjesec i pol.

-Mama, daj se sjedni. Imamo ti nešto za reči.

E, sad me lagano uhvatila panika. Sjela sam i samo molila-daj Bože da je sve u redu sa bebom i snahom...Snaha sjedi spuštene glave, sin ozbiljan...

-Nečeš dobiti jedno unuće, već bliziče.

Gledaju oni mene, gledam ja njih, uzdahnem od olakšanja, ustanem, zagrlim sretna snahu, a ona mi u zagrljaju kaže

 

Kako  ste  molili, tako ste i dobili

 i to odmah u duplikatu

       A tko sretniji od mene...

 

   

puta dva